Otići za riječima

Pjesme koje su pjesme – iako to zvuči kao čista tautologija, nije tako. Često puta je riječ poezija samo homonim, isti nazivnik za tekstove koji nemaju baš puno zajedničkog. Prema tome riječ poezija mogla bi biti i izvorom nesporazuma: različiti koncepti, progresivistički i tradicionalistički, koji nose to ime, međusobno se zatvaraju i isključuju, a prije svega svojom glasnom konceptualnom konfliktnošću oslabljuju osjećaj za tišinu; rijetko kad u povijesti tako kao danas.

Dakle, ustvrditi da poezija Miljane Cunta nastaje iz pitanja „Kamo?” i tišine koja ju zove nije nipošto trivijalno uopćeno, već naprotiv, ukazuje prije svega na samotnu hrabrost pjesnikinje i njen zahtjevan, nezahvalan individualni stav. Tu se nimalo ne radi o literarno-programatskom buntovništvu: izvire iz dubokog uvjerenja o egzistencijalnom, esencijalnom izvoru poezije. Iz uvjerenja da je njen pravi smisao održavati živu vezu s tim izvorom.

Brane Senegačnik