Nesvrstane pjesme

Kad čitam njegove stihove, zamišljam jutarnji fajrunt u zadimljenom, mračnom lokalu, kroz rupice na spuštenim zavjesama ulaze prve jutarnje zrake, po stolovima prevrnute čaše, na podu spavaju pospani, za šankom stojim ja i ispuštam dubok uzdah prije vječne “pretposljednje” čašice, za klavirom sjedi Tom Waits, u pijanom deliriju nabija po izlizanim tipkama jadnog instrumenta, zatvorenih očiju maše glavom lijevo desno i mrmlja melodiju isprekidanu kratkim, bolnim krikovima, u separeu narajcani Cohen šapuće sladunjave šansone nekoj elegantnoj mačkici, u to se ona truba polako počne približavati i melodija postaje glasnija i ritam veseliji, na jednom u lokal ‘isti Gary Cooper / sve je nalikovalo na san’ stupi Meša, miče trubu s usana, nasmiješi se, otpljune malo u stranu, ponovo zasvira i čitav svijet je spašen. Bar za danas.

Bekim Sejranović