Longplej

Nenad Rizvanović u novoj knjizi proze Longplej donekle nastavlja književne koordinate iz prethodne pjesničke knjige Valceri iz Translajtanije, samo ovdje je književni postupak više vremenski i prostorno ograničen na život u socijalističkoj Jugoslaviji. Ono što je slično s prethodnom knjigom je ista ona atmosfera slavonske, srednjoeuropske iščašene melankolije, opisi koji su kratke pjesme u prozi i umjetnički senzibilitet vezan za pop kulturu, posebno za glazbu.

Više od svega ovo je knjiga o pločama, kuhanju i neuspješnoj pjevačkoj karijeri dječaka iz srednjoklasne jugoslavenske porodice. Tekst je duhovit i ironičan u skladu s postavkom naratora koji je načitani introvert bez sluha ali s eruditskim znanjem o popularnoj glazbi (termin Dražena Vrdoljaka) i ne samo popularnoj. Zapravo, Rizvanović piše o jednoj sjeti života u Jugoslaviji kao i artističkoj melankoliji s one strane Željezne zavjese koja je bila propusna za Jugoslavene, ali je glavna tematska stvar glazba s trulog Zapada.

Nestali svijet Jugoslavije je tako poznat i familijaran svima nama rođenim na vrijeme da imamo sjećanje na prošlu državu, njezin kulturni prostor. Za one koji nisu imali tu ‘sreću’ ova knjiga može biti kratak vodič kroz glazbeno odrastanje u vremenu koje je zauvijek prohujalo s bezbroj vihora. Longplej je vrsta knjige koja nam pojašnjava našu prošlost i koja nam kaže da nije bilo tako mračno i strašno kako nas dežurni politički demagozi stalno uvjeravaju. A opet nije uronjena u patetičnu nostalgiju, nego stoji kao svijet za sebe, kako knjige i trebaju stajati.