Odlazak

Odlazak, novi roman Andreja Nikolaidisa možemo zamisliti, a siguran sam i doživjeti, i kao posljednji roman, ne samo autora, nego epohe i civilizacije na odlasku. Naime, njegov junak će, ni iz kakvog herojskog ni tragičnog razloga, nego iz čiste ljubavi učiniti ono što nitko ne želi ni pomisliti. Ali da bi se to dogodilo situacija mora biti strašna i bezizlazna što pripovjedač, ne tajeći pri tom svoju uvjerljivu mizantropiju, prikazuje u izravnom prijenosu koji se događa u jednom danu od 5:07 do 15:04 sati, dok pripovijeda finale obiteljske drame i krimi-priče, a razornim esejističkim pasusima i pokojom retrospektivom, svemu daje kontekst i razlog.

Kontekst je naravno nadindividualan, društvo naše svagdašnje. U tom društvu pristojni građani ne piju kad voze, ali zato mirne duše ubijaju za svoju državu. Opća glupost, zatupljenost i gramzivost se vide po idiotskim relikvijama poput self-help ideologija i new age financijskog kapitalizma, tajkunima koji plaćaju reket politici i duhovnjacima, konzumerističkom proždiranju, dolasku epidemije i ponašanju u karantenama. U svemu tome je srednjeklasno stado mutavo i ponosno, jedini pažnje i sućuti vrijedni su odbačeni, smeće zemlje, rijetki pripovjedačevi prijatelji poput homoseksualaca i hakera, Zorana i Steve koji žive između viškova civilizacije – kakvi su i sami − između groblja i deponija koji stalno gori.

Epitaphios logos, posmrtni govor je podnaslov ovog romana, i on to jest, jer s korona-epidemijom smo već zagazili u novo doba, a ovaj roman pokazuje odakle smo došli, možda čak i zašto smo došli tu gdje jesmo.