Stablo snova

Čitali smo romane odrastanja, prepoznavali povijesne događaje ispod pripovjedne mreže poznatih i manje poznatih domaćih i stranih pisaca, doživjeli smo i mi, rođeni poslije Drugog svjetskog rata, nove promjene granica, društava i obrate pojedinaca.

Pa ipak nas Stablo snova Fulvija Tomizze nemalo iznenađuje i izmješta iz naših uvriježenih čitalačkih i interpretativnih navika već od same posvete koja prethodi romanu, tri stiha iz VI. knjige Vergilijeve Eneide koju su nekada dječaci u bogoslovnim zavodima čitali u originalu, a tumačili su im je strogi vjeroučitelji. No dječak je upamtio i ponio sa sobom u odrasli život sliku sjenovitog brijesta (zanimljivo, u Istri je ‘briest’ bila i talijanska i ilirska, hrvatska riječ, o čemu je pisao Pietro Stankovich, svećenik i polihistor s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće), brijesta koji svojim granama, na kojim navodno obitavaju snovi, obgrljuje okolni svijet.

Je li taj briest/brijest u dječakovoj svijesti ostao upamćen kao domaće, istarsko stablo s jednog od polja njegove nekadašnje obitelji iz Juricana?

Sanja Roić