O plesu

MISLI, ESEJI, RAZGOVORI, OSVRTI, SJEĆANJA (1999 – 2025)

Umjesto zaključka ili p.s.

… jer sam izabrala ples, kao pokušaj života u pokretu i stalnoj promjeni koja je prirodna (iako je umjetnost) jer uspostavlja red, jasnoću slijeda jednog pokreta u drugi. Ples, koji doživljavam kao ne-kaos, dokaz inteligencije, muzikalnosti i smislenosti prirode, koji je i iskustvo i magija postojanja, koji je apstraktna matematika koliko i realnost tijela, tjelesno iskustvo pokušaja i promašaja i umora i ograničenja… i intenzivan, koncentriran osjećaj ljudske snage, krhkosti, relativnosti i pripadanja vječnosti. Ples kao iskustvo ljepote u prolaznosti, nestajanju, neuhvatljivosti vremena, dakle, postavljam pitanje: kako pisati o plesu? Iskreno, pisanje o plesu meni je nepomirljiva kontradikcija. Kao ona koja pleše, sa čuđenjem i pomalo dosadom pratim količinu ispisanih riječi o otplesanom. O plesu pišem (i govorim) jer je to moj način, strategija da bih kao plesačica postojala i preživjela. Priznajem, radije bih plesala.

Kako smjestiti ples u riječi. Plešem, zato što riječi nisu neposredne, zato što od fine, zametnute ideje koja dolazi iz dubine, iz mraka, pradavnih jeka svijesti, do rečenice u hrvatskom jeziku u kome jesam/moram biti/, i u koji moram prevesti tu ideju da bi me se čulo, da ne bih dijelila tišinu i nepostojanje, probijam prostore zakrčene civilizacijom, evolucijom, povijesti, kontekstom, rodnim, spolnim, budućim, ženskim. A ples je neposredan. Naviknuta sam, možda razmažena kroz ples, ne prevoditi ideju na jezik, jer time ju svodim na jednu dimenziju, ljuštim slojeve, tonove, dinamiku, trajanje, neprepoznatljivost, magičnost… jer ne oduzimam slobodu onima koji čuju/vide/prate moje ideje da sami odaberu način/metodu na koji prepoznaju to što komuniciram. A to ples može. Osloboditi se imperativa razumijevanja. Otvoriti prostor. Ionako je relativan.