Žabe padaju s neba

Radno stanje svijeta i pažljivo bilježenje tragova i mijena vlastitoga osjećajnog registra nosiva su oznaka knjige pjesama Tamare Zamelli Žabe padaju s neba koje ne oslobađa njezina čitatelja od sudioništva, odlučivanja i odustajanja, prepoznavanje, pitanja i odgovora.

Između neba i pada, zamjena i uzdizanja traje otkrivanje područja intimnog i prošlog, tajnog i neizrečenog, što iziskuje daleko više (pjesničke) hrabrosti nego što se to čini na prvi pogled i na drugo čitanje. U traženju užitka zatječemo se u nesigurnom prostoru između prekarnosti i srca: „Samo hrabro / Pogled prema suncu / Ljetno je popodne / Žabe padaju s neba / Srca oklijevaju“. Pjesnikinja pomno opisuje opsesije, što nerijetko znači i radost i ushit, ali i nevjericu, melankolični pogled koji rubi prostor, njegove slike, privide i sjene prošloga: ljubavi, putovanja, matineja, stvarnih mjesta i sretnih vrtova…

Ili da bismo znali o čemu je riječ, u lirskim i narativnim dionicama pronalazi se ono što se odnosi na radoznalost i zanimanje, na profesionalne obveze i znanja, ali i na opustošene i prešućene gubitke, na ono što se samo osjetilima lovi i prepoznaje.

Miroslav Mićanović