Vinogradi u praskozorje

Pjesnička knjiga pjesnikinje Ksenije Premur Vinogradi u praskozorje sastoji se od nekoliko dužih poema: Vinogradi, Praskozorje, Zora, Svanuće, Svitanje, Moire i Vjenčanje neba i zore u osvit.

Autorica se nadovezuje na prethodnu knjigu Svjetionik. Temeljna dihotomija u toj knjizi bila je odnos vremena i vječnosti, nebeskog i zemaljskog. Kao i u Svjetioniku, autorica i dalje nastavlja pisati vrlo pročišćenim izrazom u kojem dominiraju ovaj puta, ne toliko filozofemi, već izrazita slikovitost, prozračna metafizika u kojoj je upravo odnos neba i zemlje os oko koje ona stvara cikluse koji se nižu i čitaju u jednom dahu. Već iz samih naslova tih poema, uočljivo je da je autoričina inspiracija upravo zora, svanuće, praskozorje.

Nije slučajno da se spominju vinogradi i grožđe, jer su simbolički prikazani kao mjesto koje spaja nebo i zemlju. Tako u pjesmi Vinogradi nalazimo personifikaciju- grožđe pjeva “pjesmu/neba i zemlje/i mora između njih“ ili pak vinogradi narastaju “između neba i zemlje“. U istoj pjesmi spominje se i more koje se nalazi “između“, a nešto kasnije naglašeno je da u nebu “caruju/samo plavetnilo neba/i modrina mora“. Upravo ta slika vinograda koji se “uspinju iz zemlje u nebo“ priziva ponovo simbol vertikalnosti, baš kao što je to bio svjetionik u prethodnoj knjizi. To stanje između ocrtava se i filozofski “između biti i ne biti“. U pjesmi Praskozorje nalazimo opoziciju zore i počinka, početka i kraja dana.

Premur dojmljivo opisuje nizom slika, sinestetičkim doživljajem to buđenje prirode, cvjetanje, komešanje vjetrove, sve je ispisano u frenetičnom ritmu kojim se želi dočarati čaroban trenutak početka, kao da je riječ o kozmogoniji.