Sunce u zenitu

Zbirku poezije Ksenije Premur pod nazivom Sunce u zenitu, kao vjerna čitateljica koja prati rad već etablirane spisateljice, nazvala bih vrhuncem poezije spomenute pjesnikinje. Riječ je o iznimno dubokoj intimnoj ljubavnoj poeziji, a zbirka je pisana u jednom dahu; čitava se zbirka može čitati kao poema.

Za početak, posebnost su ove zbirke pjesama naslovi pjesama koji su formulirani kao imperativ (npr. sjeti se, daruj mi, padni, lutaj...), što ukazuje na svojevrsni razgovor lirskog subjekta, odnosno pjesnikinje s nama čitateljstvu nepoznatim muškarcem. Taj je razgovor zapravo monolog, a gradacija osjećaja od početka prema kraju zbirke implicira nesretnu ljubav – prva je pjesma naslovljena čekaj, a posljednja zaboravi me. Razgovor, tj. zbirka započinje sljedećim riječima: »samo čekaj i sve će doći / kao zlaćano sunce u zenitu«, započinje optimizmom, nadom u ljubav, a završava »iščekujem zoru da zarudi / da me zaboraviš / i nikada ne potražiš / jer su se bogovi samo / poigrali s nama / (…) / ispod sunca u zenitu«, odnosno krajem ljubavi. Sunce u zenitu, koje se pojavljuje u prvoj i u posljednjoj pjesmi, simbol je obje suprotnosti – početka i kraja, ali onda i vječnosti, motiva koji se također pojavljuje uz oprečne motive (vječni raj, vječni život, vječni zaborav, vječna borba, vječna propast).

Autorica je pomoću izuzetne inspiracije, kreativnosti i nadahnuća uspjela u pothvatu pisanja jedne sasvim posebne, inovativne i jedinstvene zbirke pjesama – zbirke koja je istovremeno intelektualna, filozofska, pejzažna, ljubavna i intimna poezija. Ova je zbirka namijenjena svima koji su (bili) sretno ili nesretno zaljubljeni, odnosno svima onima koji imaju emocije, svim ljubiteljima poezije.

Štefanija Kožić