„Treba se prilagoditi“

O NOVOM POLITIČKOM IMPERATIVU

Otkuda dolazi nejasan, sve nesnosniji, sve prisutniji osjećaj sveopćeg zaostajanja, što ga pojačava stalno nametanje prilagođavanja ritmu promjena u složenom svijetu. Kako objasniti tu rastuću kolonizaciju ekonomskog, društvenog i političkog polja ovim biološkim leksikom evolucije? Genealogija tog imperativa vodi nas u tridesete godine 20. stoljeća na izvore snažne i strukturirane političke misli, koja iznosi vrlo artikuliran narativ o zaostajanju ljudske vrste u odnosu na njezinu okolinu i budućnost. Nazvana je “neoliberalizam”: neo jer, za razliku od starog, koji je računao na slobodnu regulaciju tržišta za stabiliziranje reda stvari, novi se poziva na tvorevine države (pravo, obrazovanje, socijalna zaštita) s ciljem preoblikovanja ljudske vrste i umjetnog izgrađivanja tržišta: svojevrsnu biopolitiku.

Za Waltera Lippmanna, američkog teoretičara ovog novog liberalizma, nema nikakve sumnje da se mase čvrsto drže stabilnosti društvenog stanja (stasis, u biološkim pojmovima), spram protoka koji ih ometaju. Samo vladavina eksperata može zacrtati smjer evolucije društava zaglavljenih u konzervativizmu statusa. Lippmann se tada sukobljava s Johnom Deweyjem, važnom figurom američkog pragmatizma, koji na temelju istog uvida poziva na mobilizaciju kolektivne inteligencije javnosti, na umnožavanje demokratskih inicijativa, na iznalazak kolektivne budućnosti polazeći odozdo.

Rasprava o drukčijem mogućem tumačenju smisla života i njegovih evolucija u čijem smo središtu više no ikad.