Radio Piton

“Kada je vijest o sergiji stigla do radijskih ovčica, istih onih što su umislile da su nekakvo Vijeće uposlenika, u tužnom toru je nastala tišina, niko ni da zableji. Bio je to šok, izgledali su kao djeca čiji su roditelji odlučili prositi, ili se javno pokrviti, i to: u komšiluku, u školskom dvorištu, gdje ih svi poznaju. Ali to su roditelji, mogu raditi šta hoće, djeca se tu ne pitaju. Sve što djeca mogu jeste da se povuku u ćošak i zbiju jedno uz drugo. Ili da se potuku i šakama ublaže jedno drugom stid. Jer, ne može se roditeljima reći, pa umijete li išta drugo, što nam krečite duše neizbrisivim purpurom i nepovratno lomite kosti samopouzdanja: ne može im se, na kraju krajeva, reći: stoko jedna! I zato djeca šute pred haosom i sanjaju bijeg od kuće, ili zamišljaju da su neko drugi. Narod će sakupljati pare kako bi oni imali platu, a najčudnije je što niko od uposlenika ne daje otkaz pred tim ogromnim poniženjem, niko da pogleda u daljinu i dane u kojima će im ponos trebati, niko da kaže: ne, odbijam, odlazim, neću. Šta je uzrok tolikoj hipnozi, teško je reći, a budući da uzroka u Bosni ima u izobilju, odustajemo od potrage. Svi su, i na donjem ina gornjem spratu, nabili slušalice i tobože sređuju emisije, a zapravo su potonuli u instrumentale, neuspješno pokušavajući depresivnim orijentalnim rifovima poništiti histerični zveket novčića u ušima, zveket koji se štaviše razvija iz početnog jednostavnog tempa u sveprisutni kosmički tonalitet.”