Osveta je moja

Odvjetnicu Susane, ženu od 42 godine, posjećuje stari znanac Gilles Principaux: moli je da na sudu brani njegovu suprugu koja je ubila njihovo troje djece. Odvjetnica misli da ga se sjeća iz djetinjstva kada je bila u njega zaljubljena. Imala je deset godina, a on četrnaest, ali u međuvremenu je sasvim zaboravila što se tada dogodilo u njegovoj sobi. Je li ju je zlostavljao kao što je tvrdio njezin otac?

Osveta je moja je introspekcijska noćna mora u kojoj se sjećanja pokazuju kao loš oslonac za stvaranje zaključaka: odvjetnica ne može prestati preispitivati prošlost, ali se pouzdano ne sjeća gotovo ničega. Nestalnost i nemogućnost iznalaženja pravog znanja stvaraju dezorijentaciju, jezu i osjećaj da negdje vreba skrivena trauma, nešto strašno što se dogodilo davno, a još vlada životom junakinje.

Uz dobru dozu ironične dramatike Marie NDiaye pokazuje da ništa nije sigurno ni postojano u svemiru kojim ravna trauma, međutim, ona istovremeno slavi mogućnost beskonačne reinvencije i oslobođenja iz te noćne more.