Ono o čemu se ne može govoriti

Nezirovićev roman podsjetio me na grčku tragediju, samo što se događa u Mostaru. Postoje u njemu i tragični junaci i tragična krivnja, ali, za razliku od grčkih tragedija, u ovom romanu nema katarze. Jedino iskupljenje pripovjedač i glavni lik pronalazi u pisanju. Ali kako opisati spoznaju da je očuh kojeg ne voliš i za kojeg misliš da te ne voli, žrtvovao svoj život da te spasi iz logora, spoznaju oko koje se formirao tvoj identitet? Kako opisati krivnju koja te muči cijeli život?

Nezirović se u ovoj potresnoj, introspektivnoj prozi razotkriva do kraja i hvata taj formativni osjećaj sa svih strana, i metafizičke i emotivne i etičke… A za to je potrebna iznimna spisateljska vještina.