(Moj) Dnevniče

Uho sam držala prislonjeno uz tvoja prsa, pokušavajući upamtiti ritam i tempo, da te se mogu sjećati u trenucima kada me zaborav pokuša sustići. Ti si dlan umirio na mojim leđima, čuvajući me u zagrljaju od svega onoga od čega je čuvanje potrebno.
– O čemu razmišljaš? – pitao si, a meni se činilo kao da znaš. Kao da baš sve znaš.
– Pokušavam biti sada – rekla sam prije dubokog udaha.
Onda sam izdahe usporila, kao da će tada više tebe ostati sačuvano u meni.