Koga će sutra voziti taksisti?

Ovo je možda bila najradosnija knjiga Izeta Sarajlića.

Sarajlić piše lako, kao što diše. Njegova rečenica osvaja čitatelja, njen sadržaj nema ničega suvišnoga. On se iskreno divi svakom pjesniku koji napiše lijepu pjesmu, nema nikakve zavisti prema slavnijima od sebe. Ti pjesnici su skoro svi već danas umrli, nestalo je i svijeta u kojem je Sarajlić pisao ovu knjigu.