Klupko

Dom za nezbrinutu djecu i adolescente u kojem su snifanje ljepila, borba protiv suparničke bande i paljenje kose novom štićeniku dok spava uobičajena zabava. Miroslav Sekulić-Struja prikazuje cijeli jedan grad i njegova bića koja se postupno pretvaraju u (hodajuće) ožiljke. Vrlo slikovite, njegove table odjekuju duhom Georga Grosza i Otta Dixa, ali i Douaniera Rousseaua… No umjetnik ne staje na nizanju šarenih kadrova, on postavlja ritam i artikulira jezik novog, originalnog tona, istovremeno snovitog i realističnog, koji zvuči strahovito istinito.

Ekspresionistička, no nimalo u mizerabilističkoj maniri, priča naginje tek naoko naivnoj fabuli, prerasta u karnevalsku povorku ili “hiperbolizira” u mračnu melodramu kad se stvarnost rasplinjava u ružan san. Rasterećena od svakog eksplicitnog moraliziranja, dostiže, posve neočekivano, formu sirove poezije trenutka s potpisom izvanrednog umjetničkog temperamenta.