Grobničarke

Radi se zaista o iznimnoj prozi čiji jezik je prozračan i lagan, a u sebi nosi tjeskobu iskopavanja masovne grobnice, traganja za nestalim osobama, tugu onih koji nisu pronašli tijela bližnjih i voljenih. Više od svega njezin jezik u sebi nosi snagu žena koje iskopavaju masovne grobnice i identificiraju nestale (glavna junakinja Senem, te Darija), kao i žena i muškaraca koji su u ratu izgubili desetine najbližih rođaka.

Ovo je feministička knjiga o mračnom “fenomenu” masovnih grobnica, prvenstveno Tomašice. Bilo mi je dovoljno da u Oslobođenju pročitam rečenicu, “Ništa me nije pripremilo na prizor masovne grobnice”, da bih znao o kakvoj se prozi radi. Dalje slijedi: “Očekivala sam užas, neizrecivo, nezamislivo. Ideju masovne grobnice.

Masovna grobnica nije ideja. Masovna grobnica je posao. Nema mjesta za ideje pred tom zjapećom rupom odakle treba izvaditi tijela prije dolaska zime.”
Pored jednostavnosti u izrazu jezik ove knjige nije lišen i poetske ljepote, koja je dovoljno dozirana da ublaži svoj teški sadržaj. Jednostavno: knjiga Grobničarke je vrhunska proza o nama (o ljudskoj patnji, strpljenju, snazi), i kao takva mora biti dio kolekcije onih koji drže do sebe.

Faruk Šehić