Dvije komedije

AFITAVANJE I NJEKE DRUGE STVARI / A ĐE JE VLAHO?

Prvi tekst u knjizi Dvije komedije predstavlja dramaturški obrađenu i skraćenu komediju Afitavanje i njeke druge stvari (originalni tekst objavljen je u nakladi Slagalice u istoimenoj knjizi krajem 2024.), a drugi je komedija pod nazivom A đe je Vlaho?

A đe je Vlaho? samostalno je dramsko djelo sa starim i ponekim novim likom i nije nastavak Afitavanja, no istovremeno, za one koji su se već upoznali s Vlahom, bit će zanimljiva jer će si postavljati pitanje što je profesur opet smislio i koga sad impicava i koje su društvene, političke teme u centru njegove britke kritike.

Riječ je o komedijama o sasvim (ne)običnom danu jedne dubrovačke građanske obitelji te će svi oni „obični, mali“ ljudi čitajući ih ili gledajući s lakoćom prepoznavati sebe, svoje susjede, prijatelje koji žive njihovim, našim „običnim“ životom i uživati smijući se i sebi i drugima.

Obje komedije su na dubrovačkom govoru 20. stoljeća koji je Renata Zlatković oživjela i vratila mnoge nestale izraze, frazeme, dosjetke i uzrečice, nazive predmeta i pojava, što je još jedna vrijednost ovih tekstova. Autorica je zasigurno još jedna karika u lancu čuvara dubrovačkog govora i bogate tradicije dubrovačke dramske književnosti. Ne samo zbog činjenice da Renata Zlatković svojim tekstom podsjeća (dubrovačku) publiku na ljepotu govora na kojem su napisana nezaobilazna djela hrvatske književnosti, posebno dramske, nego i stoga što je ostvarila dojmljivu, humorom nijansiranu zgodu iz suvremenog Dubrovnika, ova će komedija konverzacije o našijencima još dugo nasmijavati i veseliti.

Nije pretjerano reći da se ovom komedijom Renata Zlatković pridružila slijedu dubrovačkih komediografa i dramatičara koji su pisali „na dubrovačku“ i kojima je Dubrovnik, onaj unutar zidina, na trgovima, ispod kuplja i u saločama bio inspiracija i prirodna pozornica na koju su, baš kao Zlatković, dovodili prepoznatljive i svima bliske našijence. Tu je poveznicu autorica, vrlo diskretno, ali čvrsto, ugradila u strukturu komedije tako što glavni protagonist citira Marina Držića, citiraju se stihovi iz Osmana, a vidljiva je poveznica i s vojnovićevskom nostalgijom za „brjemenima koja odhodu“.

Možda je upravo ta povezanost s dubrovačkom proteklosti i dubrovačkom sadašnjosti ono što ovu komediju čini životnom i zbog čega će ona dugo govoriti jednu istinu o jednom vremenu kad i ono bude proteklost.