Don Juan u ratu

Armaninijev samosvojno koncipiran roman vratolomni je križanac fikcije i “fakcije”, novelistike i dokumentaristike. Armaninijevo pismo je uznemirujuće poput “polifonije glasova” kakvu iz autentičnih iskaza obezimenjenih svjedoka, nobelovka Svetlana Aleksijevič nastoji ugraditi u svoju prozu. Ipak, postoji jedna krucijalna razlika između ta dva naizgled srodna pristupa stvarnosnoj građi.

Armaninijev Don Juan u ratu, dok propituje donhuanske (ali i donkihotovske) teme ukorijenjene u književnoj pod(svijesti) zapada, zapravo progovara o novovjekom padu u svijet čistoga nasilja u kojem, riječima autora, a na tragu donkihovštine „sama povijest događanja svjedoči o padu u ludilo, o zaboravu svake prave viteške geste, najprije prema protivnicima, ženama, djeci, starcima ili politički obespravljenima”.

Armanini se već bavio temom holokausta upuštajući se u analizu čovječanstva kao “kolektivnog tijela bez pamćenja”. Sada pak, u novome romanu, otvara se tema nasilja kroz dominantne narative poput onoga medijskog. Nasilju se pristupa kao ratnoj, ali i kao medijskoj manipulaciji narativima.

Sibila Petlevski