Divojka

Književna pojava Tarika Đođića ustalasala je regionalnu kulturnu javnost posljednjih godina na način koji je po svemu izniman. Krenuvši skromno i nepretenciozno, proznim minijaturama koje su se u negdašnjem žurnalizmu zvale “crtice” ili “crtice iz života” i uvijek nosile izrazit pečat autorske ličnosti, ovaj je pisac tu gotovo zaboravljenu novinsko-književnu formu dosljedno razvijao prema onome što se u klasičnoj književnoj teoriji zove “kratkom pričom” i smatra jednim od najtežih književnih žanrova. Ali, na putu između njegove prve knjige (izdavački bestseler Čuvarkuća) i ove koju držite u rukama nije bilo najvažnije unapređenje forme i njeno dovođenje do stilsko-jezičnog savršenstva. Mnogo važniji proces događao se u sferi nevidljive, neizravne, takoreći podzemne bitke za afirmaciju jednog originalnog svjetonazora u kojemu su – nasuprot rugobnoj stvarnosti u kojoj živimo! – čovječnost i suosjećajnost, blagost i toplina dominirajuća svojstva i onoga koji promatra i opisuje svijet i njegovoga književnog junaka. Filozofija nas je učila da svijet nije harmoničan i da se, shodno tome, ne može izražavati ni opisivati sredstvima i načinom harmonije – ovaj pisac nas uvjerava da to nije točno i da, kako veli jedan drugi pisac, “pogled u bit kazuje da je bit u pogledu” te da je, u skladu s tom logikom, točna misao koja kazuje da je “ljepota u oku promatrača”.

Tako se svjetonazor Tarika Đođića, kriomice položen u temelje svake od pojedinih dionica knjige, oblikuje u misao da su Mudrost i Vedrina neodvojive jedna od druge i nedosežne jedna bez druge. Ma šta o tome govorilo i mislilo naše iskustvo, čitateljska radost koju nam svojom snagom i ljepotom pruža ova knjiga potvrđuje valjanost piščevoga svjetonazora.

Abdulah Sidran