Nevina kazališna sjećanja

RAZGOVORI S NEVOM ROŠIĆ

Glumačka vitalnost Neve Rošić usporediva je sa živošću njezinih kazališnih sjećanja, prožetih lucidnim analizama i opservacijama te anegdotalnim začinima kojima često zna slikovito dočarati razne ljude, predstave i situacije. U tom je gorko-slatkom kontrastiranju raspoloženja i doživljaja teško ne prepoznati još jednu od karakteristika njezina glumačkog stila. Iako je ostvarila i nekoliko hvaljenih komičkih rola poput Goldonijeve Rosaure, Nušićeve Dare ili Shafferove Letice Douffet, Nevu Rošić najčešće su tretirali kao ozbiljnu dramsku umjetnicu ili tragetkinju, udaljavajući je od komediografskog repertoara, pa je svoj osvjedočeni osjećaj za humorno često znala maestralno upisivati u lica od kojih se to nije nužno očekivalo, poput Krležine Klare, Shakespeareove (i Giuliettine) Dadilje ili Dürrenmattove Claire Zachanassian.

No kazališna „proza“ Neve Rošić ima i dodatni okvir, onaj čisto stvarnosni, u kojem se, osobito u njezinim mladim danima, isprepliću veliki historijski događaji i mala, njima određena obiteljska povijest, pa se svijet/život unutar i izvan kazališne zgrade u Nevinim memorabilijama stapaju u jedinstveni, pulsirajući amalgam. Tijekom godina u više sam navrata imao priliku pročitati ili čuti neke dijelove sjećanja Neve Rošić, no tek nakon razgovora koji sam 2023. s njom vodio za potrebe jedne televizijske emisije, shvatio sam (ili, bolje reći, osvijestio) da pred sobom imam prvorazrednu svjedokinju naše kazališne povijesti, čija elokvencija, analitička moć i svježina sjećanja, jednostavno prizivaju knjigu razgovora koja bi ih usustavila, objedinila i trajno sačuvala. Da je taj naum ubrzo potom i ostvaren mogu zahvaliti zainteresiranosti urednice Biblioteke Mansioni Željke Turčinović te dobroj volji gospođe Neve Rošić s kojom sam u Zagrebu i Zatonu, u proljeće i rano ljeto 2025., snimio preko dvadeset sati razgovora, čiji je ekstrakt sadržan u ovoj knjizi.

Tom opsežnom i autoriziranom biografskom intervjuu pridodana su i pisma što ih je Neva Rošić slala roditeljima za vrijeme studija glume u Zagrebu (1953. – 1958.), a koja su prvi put objavljena 2000. u časopisu Kazalište. Osim što, karakteristično za epistolarnu formu, posreduju autentičnu sliku vremena, nefriziranu naknadnom stilizacijom ili idealizacijom, ta su pisma i sadržajna dopuna prvim poglavljima ove knjige, ali i dokaz kako je Neva Rošić već u mladalačkim godinama imala vrlo razvijenu kritičku i analitičku svijest te s njom povezanu opću kulturu i visoki stupanj obrazovanja, kao čvrsti temelj na kojem je izgradila svoju kazališnu karizmu.

Hrvoje Ivanković