Molba

Djevojčica tvrdi kako ima neobične roditelje, jer njezina mama „živi unaprijed“ dok njezin tata „živi unatrag“, što nam objašnjava pričom o tome kako se mama uvijek nekamo žuri (odvesti nju u školu, odvesti se na posao, što je moguće brže pojesti ručak, dogovoriti što više stvari koje se moraju napraviti danas i sutra i preksutra…) i nikad ne stiže na vrijeme, dok tata sve radi polako, usporeno i, barem po njegovom mišljenju, uvijek sve stigne napraviti.

Uz to, cijelo vrijeme prigovaraju jedno drugome, mama govori sve više i brže, a tata sve manje i sporije, dok na kraju sasvim prestanu međusobno komunicirati. I da nemaju zajedničko dijete koje ih koliko-toliko drži u ravnoteži, mama bi potpuno ubrzala i odjurila da je nitko ne bi mogao zaustaviti, a tata bi zastao i više se ne bi mogao pomaknuti. Djevojčica primjećuje kako jedino nedjeljama, blagdanima i praznicima i tata i mama ostaju zajedno u istom trenutku, jer samo tada tata sustiže mamu, a mama čeka da ga ne bi pretekla, a kad izađu iz sobe imaju, zaustavljene, potpuno iste osmijehe. I zato djevojčica upućuje molbu čini se cijelome svijetu, da se što hitnije poveća broj blagdana i praznika, a nedjelje neka budu češće jer njezini mama i tata, kako sama kaže, tek TADA zajedno postaju SADA.

Priča Molba je upravo to – molba jedne djevojčice za boljim međusobnim odnosom svojih roditelja.