Moja majka se smije

Renomiranoj belgijskoj redateljici Chantal Akerman 2013. umire majka. Doletjela je iz New Yorka u Bruxelles kako bi se brinula za nju, a između odijevanja, hranjenja i stavljanja u krevet, napisala je ovaj kratki roman. Pisala je o svom djetinjstvu, bijegu njezine majke iz Auschwitza, o kojem nikad nije pričala, problemima u odnosu sa svojom djevojkom C., svom strahu što će učiniti kad joj majka umre. Između tih nesavršeno savršenih fragmenata zapisa o vlastitom životu smjestila je fotograme iz svojih filmova. Moja majka se smije dnevnička je destilacija tema kojima se Akerman bavila tijekom svog kreativnog života i izlaganje najjednostavnije i najkompliciranije ljubavne priče od svih: one između majke i kćeri.

U maniri svojih “hiperealističnih“ filmova Akerman piše ove memoare buntovnim i eksperimentalnim stilom koji svojom jednostavnošću, repeticijom i oskudnom interpunkcijom asocira na Gertrude Stein a ostali književni srodnici koje priziva su Dnevnik korote Rolanda Barthesa i Vrlo blaga smrt Simone de Beauvoir. Praktički svi njezini filmovi koji govore o licima, ujedno su i filmovi u prvom licu. Ali govoriti u prvom licu ne znači biti narcisoidan, već dijeliti sa svima ono najdublje i najintimnije.

Ova priča o majčinstvu, paradoksu bolesti i jezika nastala je gotovo istovremeno kad i njezin posljednji film No Home Movie. No bilo bi pogrešno u njima iščitavati elaboriranu suicidalnu poruku. U pitanju je važan dokument za daljnju recepciju i interpretaciju opusa Chantal Akerman koji produbljuje mnoge kompleksne niti koje čine tkanje njezinih filmova.