Klub samaca

Andrea Žigić-Dolenec vrlo pomno dočarava atmosferu rubnih sredina, ali i elitističkih krugova, a u pripovijedanju, uz ironične, naturalističke i groteskne elemente, nalazimo i lirske, prigušenu glazbu, aluziju na filmove, unutarnje monologe… Sve to stvara intermedijalnu teksturu ponekad meku, ponekad oporu u prikazu ljudi i njihovih sudbina. Autorica uspješno funkcionira u različitim modusima, i u tragičnosti i u ironiji, te lirici. Suvereno razvija fabulu, a što je posebno zanimljivo, prema slabijim likovima, nemoćnima i žrtvama, pokazuje empatiju iz pozicije sveznajućeg pripovjedača.

Prema onima željnima moći i beskrupuloznima je nemilosrdna, i to je baš poetska pravda koju donose priče o svijetu u kojem živimo. Svijetu koji je u pričama Andreje Žigić-Dolenec prikazan posve bez šmiranja, svijetu licemjerja, izvrnutih vrijednosti, ali i nježnosti, tišine i lagane glazbe koja svira u pozadini kao kulisa za unutarnje svjetove junaka i junakinja.

Darija Žilić