Kamo se vratiti

 

Kamo? Odgovor je samo jedan – u Istru. Vratiti se?

Da, ali tako da taj povratak stvarno i simbolično bude zaslužen, tako da mjesto povratka bude stvoreno vlastitim rukama. Italija je te 1974. godine u dubokoj krizi a neki od podataka koji se odnose na kontekst u kojem je nastao ovaj Tomizzin roman podsjećaju nas da se, nažalost, i danas nalazimo pred sličnim scenarijima: kriza je u svijetu i u Italiji, automobili stoje pred kućama zbog nestašice benzina, nema dovoljno struje, grijanje je reducirano, vlada sveopća nestašica i inflacija, česti su štrajkovi, teroristički napadi, otmice, ukratko, olovne su godine, a Talijani ih podnose tim teže jer su prije toga upoznali i proživjeli znatan ekonomski i potrošački napredak. S druge strane, u zemljama istočnog bloka nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku u kolovozu 1968. svakodnevica i politička zbilja još su sivlje i beznadnije. Između ta dva svijeta stoji jedna ‘mala zemlja među svjetovima’, a posebno njezina zapadna primorska pokrajina Istra: to je piščev zavičaj.

Unutar tih prostornih, vremenskih i ideoloških koordinata otkriva se čitatelju četverolist ove knjige. Pođimo od okvira: Kamo se vratiti. Roman izašao iz tiskare u ožujku 1974. posvećen je jednoj osobi i jednom gradu. Osoba je Vito, a znajući pisca i njegovu biografiju, ime jasno upućuje na Vita Levija, oca piščeve supruge Laure, znamenitog muzikologa i humanista koji je mladog Tomizzu srdačno prihvatio i podržao te postao i lik u njegovim romanima, a grad je Trst, piščev novi zavičaj već gotovo dva desetljeća, od 1955. godine kad se u njemu trajno nastanio. No, Vito je i ime sveca zaštitnika kojem je posvećena katedrala u gradu Pragu, pa se tako implicitno povezuju Trst i Prag, dva svijeta dvije ideologije, dvije kompleksne povijesne sudbine. Ne doznajemo, međutim, ime mlade ženske osobe kojoj su upućena četiri duga pisma, odnosno dijelovi ove četverolisne knjige. Njoj, koja je pripovjedaču uputila brojna pisma i razglednice i koja ga je vodila po svom voljenom Pragu, upućen je i apelativ kojim se roman otvara u svojoj eksplicitno epistolarnoj formi. Na početku 19. stoljeća jedan, također epistolarni roman, označio je rađanje ove moderne književne vrste u talijanskoj književnosti – bila su to Posljednja pisma Jacopa Ortisa čiji je autor Ugo Foscolo, rođen u Grčkoj, bio odgojen među Dalmatincima – a Tomizza se sretno nadovezao, proširio i osuvremenio epistolarnu konvenciju: ton njegovih fikcionalnih pisama je prijateljski, prisan, ispovjedan, autorefleksivan, povremeno bolno iskren. Pripovjedač se našao usred životnoga puta, a protagonistovo razotkrivanje zbiva se u četiri faze, poput godišnjih doba ili razdoblja čovjekova života.

19,00  (143,16 kn)

Dodatne informacije

Autor

Fulvio Tomizza

Format

meki uvez s klapnama

Godina objavljivanja

2022.

Jezik

hrvatski

Nakladnik

Gradska knjižnica Umag

Stranice

181