Djeca Imotske krajine

Nakon putopisne slikovnice o djeci središnje Azije (Timuru iz Uzbekistana, Alikhanu iz Kazahstana, Gulmiri iz Kirgistana, itd.), Hrvoje Rupčić se uhvatio još teže zadaće – svjedočiti životu djece u Imotskoj krajini! I to ne samo djece koje danas žive u Imotskom i okolnim mjestima, već i djetinjstvu ranijih generacija ovog područja.

Iako autor prvenstveno slovi kao poznati hrvatski glazbenik, u svojoj putopisnoj literaturi pokazao je autentičan književni glas koji je na razini tekstova najpoznatijih hrvatskih putopisaca poput Jasena Boke i Hrvoja Ivančića danas, ili Željka Malnara nekada. Svi opisi, bilo ljudi bilo prirode, svaka Rupčićeva rečenica, osim zanimljivih informacija, nosi u sebi veliku radost življenja. Upravo je to prizma kroz koju nam i u ovoj putopisnoj slikovnici autor priča o obiteljima koje se ljeti okupljaju dolazeći sa svih strana svijeta, o djeci koja i danas, kao i prije sto godina, nižu kupine na vlati trave i kupaju se u hladnoj Vrljiki, o čudesnoj Zelenoj katedrali kojoj su zidovi od stabala, krov od neba i pod od travnatog zelenila (to nije metafora, već činjenica!), o igrama „na buće“ i „na pržini“, o bogatstvu prirodnih ljepota, Crvenom i Modrom jezeru, jezerima Dva oka, djeci koja uživaju na „derneku“, odlascima „u Biokovu“, pjesmama Tina Ujevića koji potiče upravo iz ovoga kraja, „ušćipcima“ bake Lene, i beskrajnoj toplini i zajedništvu ljudi koji žive u Imotskoj krajini čineći je biserom naše kulturne baštine.

Djeca Imotske krajine knjiga je koja doprinosi osvještavanju vrijednosti vlastitog nasljeđa, nečemu što smo sve više skloni zaboraviti.