Knulp

Nakon dužeg boravka u bolnici, skitnica i lutalica Knulpu potrazi za konačištem pojavljuje se na vratima svojeg prijatelja Emila Rothfussa. Razgovaraju, prisjećaju se zajedničkih uspomena, uživaju u lijepim trenucima…

Poslovno uspješnog Emila koji živi u ustaljenoj kolotečini obilježenoj prešutnim konformizmom (na što je on ponosan) Knulp ne smatra baš nekim srećkovićem, tim više što odmah prozre prijetvornost njegove supruge koja će mu se besramno nabacivati. Nakon što u Emilov dom unese dašak vedrine i spontanosti, odlazi bez pozdrava.

Dalje ga pratimo na njegovim putešestvijama, odnosno na putovanju koje mu se u tri navrata ukazalo u snu, da bismo ga na kraju otpratili do njegovog rodnog grada gdje će Knulpova “želja za snom nadjačati bilo koju drugu želju u njegovoj duši”.

Knulp je oda prolaznosti, a njezin protagonist nije ni heroj ni mitska neman, niti uzor niti svetac, nego “sveta luda”, vječni skitnica, melankolik-nomad, vječni dječak, inkarnacija Merkura uza sve što Merkur kao arhetip u sebi nosi.

Naizgled lagani prohodan, ovaj triptih prožet je ozbiljnim filozofskim propitivanjem napetosti između zajednice i pojedinca, što je zapravo i središnja tema poslijeratnog egzistencijalizma.