Četvrta violina

Četvrta violina kao neopikarski roman, izuzetno rijedak u bosanskohercegovačkoj književnosti, traži da se njime ozbiljno bavi i književna teorija i kritika. Traži to i zbog tema kojima se bavi, kakve su izbjeglištvo i tranzicija, koje su česte, ali Saša ih svježinom svog pristupa čini atraktivnim; zatim, zbog motiva javora rebraša, kao nikad korištenog i ideološki nekontaminiranog simbola Bosne; zbog stila pripovijedanja s puno humora i pustolovnih peripetija kao osnove na kojoj se radnja razvija, i zbog mnogo čega drugog.

Ako bude te ozbiljnosti, ovaj roman mora ući u književne kanone našeg jezika.

S druge strane, ništa od navedenog čitatelja neće opterećivati. On može u jednom popodnevu držati se površinskog sloja priče i uživati u Četvrtoj violini kao u razbibrižnoj epizodi nekog urnebesnog sitcoma.

Amer Tikveša

“Imao sam, također, priliku i privilegij da pročitam nekoliko verzija Četvrte violine – od one rane do ove konačne. Svaki put bi Savić dodao ili promijenio nešto u skladu sa svojim pripovjednim instinktom (i tek nekoliko mojih romansijerskih savjeta) koji nije bio nimalo oslabljen kad bi se on našao suočen s ispisanim i neispisanim stranicama. Savić je jedan od najinteligentnijih i najduhovitijih ljudi koje poznajem, ali talentirani romanopisac u njemu novo mi je otkriće. Isto tako, kao netko čiji je početni dio procesa pisanja romana odgovaranje od pisanja romana, budući da znam što se sve treba uraditi i koliko vremena i sumnje i ideja se treba uložiti, bio sam od samog početka impresioniran činjenicom da se na tu avanturu odlučio u svojoj pedeset i petoj godini, i da je imao dovoljno samopouzdanja, hrabrosti i snage da na knjizi uporno radi i izvede je do spektakularno uspješnog kraja.”

Aleksandar Hemon